Trilogija nevidljivog – Oskar i gospođa u ružičastom mantilu – Erik – Emanuel Šmit

U ponedeljak 14. decembra povodom Dana biblioteke, niška biblioteka je ponudila popust za članarinu umanjen 50%, što je svakako lepa stvar, jer su knjiški moljci mogli da priušte godišnju članarinu za svega 350 dinara umesto 700, koliko je inače. Meni je kartica bila istekla još pre mesec dana i srećom je nisam odmah produžila jer ne bih uštedela koji dinar. Razmišljam kako se redvno učlanjujem u biblioteku u Nišu već tri godine, a uzimam samo knjige koje su mi potrebne za fakultet. Bilo je vreme kada sam, dok sam išla u gimnaziju i bila član leskovačke biblioteke svake nedelje uzimala po dve knjige, a sada ni jednu za tri godine. Nije da nisam čitala, jesam, ali nije to kao pre. Uglavnom, ono i što sam pročitala bilo je iz moje biblioteke ili u elektronskom iydanju. Rekoh, hajde za promenu da uzmem nešto lagano i kratko da pročitam. Bliže mi se ispiti, a ja još  nisam pročitala ni jednu Njegoševu knjigu, ostala su mi još neka Sterijina dela, pa još i Gundulić. Pošto sam videla kod Aleksandre sa bloga Books and Lilies (ponovo) ovu knjigu, zagolicala mi je maštu i dobila sam želju da je pročitam. Kratka i lagana. To mi treba. I tako sam, ne znajući da je ovo trilogija, otišla da produžim člansku karticu i uzmem ovu knjigu, sa ciljem da za dve nedelje posetim ponovo biblioteku, vratim je i uzmem Memoare Mateje Nenadovića koji su mi potrebni za ispot. Međutim...



Pre nego što počnem da pišem o delu, da spomenem i to da sam već posle jednog dana trčala u biblioteku da uzmem i druge dve knjige ove divne trilogije.

Sve tri knjige su vrlo kratke. Lako se čitaju, teško se zaboravljaju.
Knjiga Oskar i gospođa u ružičastom mantilu je zapravo skup pisama koje desetogodišnji Oskar šalje Bogu iz bolnice. On ima rak, nema kosu i zovu ga Ćela. Druži se sa gospođom Ružom koja tu volontira. I tako nam on na jedan naivan dečiji način prepričava ono što mu se dešava. Daleko od toga da je ovo delo dečije, ovo je zapravo vrlo potresna knjiga o poslednjim danima života jednog malog dečak i tome kakav je njegov pogled na sve to. Ovde vidimo poslednjih dvanest dana njegovog života. Pisma su sve kraća i kraća…
Knjiga jeste laka za čitanje,priču pratimo iz ugla desetogodišnjaka, ali je sama priča teška, u nekim trenucima duhovita. Gotovo na svakoj stranici mi je zastala knedla u grlo. Puna je lepih rečenica iz kojih može toliko toga da se nauči i koje su knjigoljupci već podvukli olovkom, što mi je svakoko drago, iako sam ja protivnik žvrljkanja po knjigama, ali ako je to samo olovkom podvučena lepa reč, onda zašto da ne.
Knjiga ima svega 105 strana, font je krupan. Izdvojite dva sata, možda i manje, i pročitajte je. Vredi!

Citati

...Jer, pisanje podrazumeva kićenje, doterivanje, itd. Pisanje je najobičnija laž koja ulepšava stvarnost, a to samo odrasli mogu.

Zaboravljamo da je život loman, trošan i prolazan. Svi se pravimo da smo besmtrtni.

Kad bi me interesovalo šta misle kreteni, ne bih imao vremena za ono o čemu razmišljaju pametni ljudi.
Život ne može da se objasni, jedino može da se živi.

Pokušao sam da objasnim roditeljima da je život čudan poklon. U početku procenjujemo taj poklon: mislimo da ćemo živeti večno. Posle ga potcenjujemo, čini nam se trulim, previše kratkim, prosto nam dođe da ga bacimo. Na kraju shvatimo da to uopšte nije poklon, već zajam. Onda se trudimo da ga zaslužimo. Veruj mi da sa sto godina znam šta pričam. Što više starimo, to više moramo da volimo život kako bi smo mu i dalje pridavali važnost. Čovek mora da postane prefinjen da bude umetnik. Svaki kreten može da se raduje sa deset ili dvadeset godina, ali sa sto, kad onemoća, treba upotrebiti mozak.

Izadavč: Laguna;
Godina izdanja: 2002, kod nas 2004;
Broj strana: 109;
Naslov originala:

Ocena (od 1 do 5): 5