E - knjige ili KNJIGE?



Sve manje ljudi danas kupuje knjige. Zato što je lekše pronaći knjigu na internetu onlajn ili u pdf formatu. Internet je svima dostupan, pa tako svako može bukvalno besplatno da nađe koje god knjige poželi. Tako je moja cimerka našla pozamašenu listu od preko 300 naslova i za jedan dan eto nama u laptopove preko 300 knjiga, od Aristotela do Safona.

 Zašto je pdf čitanje bolje? Pre svega, besplatno je (ako se izuzme plaćanje interneta), stane ti sve u laptop ili tablet, pošto je to sada svima dostupno, ili u nekom od onih pametnih telefona. Knjige su danas preskupe. Pogotvou Laguna, već je drug put kritikujem, pored svih popusta koje imam ja trebam prilično da uštedim za jednu knjigu. O klasicima da ne govorim, zato što ili ne mogu sebi da ih priuštim, ako ih uopšte pronađem, a i dešava se da kada ih pronađem, na sajmu, budu ili na hrvatskom ili na makedonskom. A sada, besplatno, imam sve knjige Dostojevskog.
Zašto je čitanje KNJIGA bolje? Smešno pitanje. Osetiš miris knjige, dodirneš korice i listove, stoji ti u sobi na polici i kad god je vidiš budeš ponosan na to što je imaš.
Naravno, ja nikad neću odustati od kupovanja knjiga, koliko god da bile skupe, koliko god ova tehnologija bila napredna. Ali ako ljudi nastave ovako da se ponašaju za nekih dvadesetak godina sve knjižare će biti zatvorene, deca neće ni znati šta je to knjiga. Knjige će da se viđaju, možda, samo u muzeju.

Sedam godina kasnije

Nema naučne fantastike. Je. Ovo je samo triler. Ali stvarno nisam očekivala da ovde nema naučne fantastike, navikla sam na to, sve Gijomove knjige su to do sada imala. Ali dobro, to je samo znak da mi se i više sviđa, nisam neki veliki ljubitelj te Gijomove naučne fantastike, ali ipak volim da ga čitam.


Dakle, dva razvedena roditelja. Mama dobija dečaka, tata devojčicu, inače blizance. Mama je nemoralna, drogira se, krade, dopušta sinu da radi šta hoće. Tata uredan, pametan, strogo vaspita svoju ćerku, učen čovek. Sedam godina posle njihovog razvoda moraju da se sastanu jer im je sin nestao. I onda ide velika potraga, odbijaju pomoć policije i sami kreću u sve komplikovaniju i mističniju avanturu. Preko Pariza do Amazona. Ne želim da otkrijem ni jedan detaljčić više, jer ovo je triler i i tome je njegova čarolija. Ta neizvesnost dok čitaš. Kako isčitavaš stranice misterija postaje sve zamršenija, uzbuđenje raste, jedva čekaš da stigneš do kraja, zaboraviš na sve. Kraj, naravno, na poslednjoj stranici. 

Što se tiče citata i lepih rečenica, naravno da ih ima u velikom broju, ali to ću ostaviti za neki drugi put jer sada nemam vreme.

Helgin dnevnik

Moja najdraža tema za čitanje – Drugi svetski rat. Kada sam videla na Laguninom sajtu da je izašla ova knjiga morala sam odmah da je kupim, a vala sam je pročitala u jednom dahu. Dobra je.  Po stilu pisanja podeseća na Anu Frank, samo što je Ana opisivala svoje dane pre odlaska u logor, Helga piše o getu i logoru. Naravno, ja uvek očekujem nešto jezivije, ali to je verovatno zato što ne mogu da pronađem knjigu koja je jeziva kao Poslednji voz iz Hirošime.
Helga piše o svom detinjstvu, o početku rata, vidi se da je nezrela i da loše razume sve što se oko nje dešava, a onad odlazi u geto Terzin i tamo provodi dve godine, tamo prevermeno sazreva. Oca joj odvode u Aušvic, ona ostaje još neko vreme u geteu, ali ubrzo i nju i njenu majku šalju u Aušvajc. One uspevaju da izbegnu gasne komore i budu u grupu koja je poslata na prinudni rad. Helga je jedna od retkih devojčica koja je preživela logor. Drago mi je i da knjiga ima Helgine crteže, pa mogu da vidim kako je ona sve to doživela tada.

Stvarno je grozno šta su ljudi radili u tom Drugom ratu. Čitala sam puno o tome, prosto je nestvarno, ali se ipak dogodilo. Nadam se da je neću morati da doživim još jedan rat. Mada Srbiija je poznata po tome da svaka generacija ljudi mora da prođe kroz bar dva rata, a možda i više. To je nešto grozno. Nikada neću razumeti zašzo su zatvarali ljude u logore. Zašto su pokušali da ubiju sve jevreje, šta su im oni skrivili. Nemam tako jak stomak da gledam slike ili dokumentarce o ratu, za sada ću se držati čitanja.


,,S godinama se čovek stalno vraća u prošlost. Sa mučenjem shvatam da je nikad nisam ni napustila. Nakon mnogo godinačitala sam ponovo svoj dnevnik, veoma pažljivo, od početka do kraja. Priznajem, sa malo nostalgije i na mnogim mestima sa mnogo emocija.''

Helga Hošek Vajs rođena je 1929. godine u Pragu. Njen otac je radio u državnoj banci, a majka je bila krojačica. Od 15.000 dece koja su bila dovedena u logor Terezin i kasnije deportovana u Aušvic preživelo je samo njih 100. Helga je bila jedno od te dece. Nakon rata vratila se u Prag i studirala slikarstvo i umetnost. Postala je poznata slikarka. Crteži i slike od kojih su neki uvršćeni i u izdanje njenog dnevnika objavljeni su 1998. godine u monografiji pod nazivom Crtaj ono što vidiš (Zeichne, was Du siehst). 
Helga se udala 1954. godine za muzičara Jirija Hošeka. Ima dvoje dece, troje unučadi i živi u istom stanu u kojem je i rođena.

Helga danas.

Helgini crteži koje je nacrtala dok je bila u getu i logoru.