Kradljivica knjiga - knjiga i film

Ko me prati zna da sam na Instangramu upisana kao Kradljivica_knjigaa, verovatno i na ostalim društvenim mrežama koje manje koristim, ili ih uopšte ne koristim, ali ih eto... imam.

Kradljivica knjiga je jedna od mojih najdražih knjiga, ne zato što je najkvalitetnija od svih koje sam pročitala, prosto ima nečeg u njoj što me je naterala da se zaljubim čim sam pročitala sadržaj.
Na ovom blogu nema njene recenzije jer sam počela da ga pišem posle čitanja. Za knjigu sam čula 2012. i od tada sam tragala za njom sve do početka 2013. Prošla sam ceo Niš i Leskovac, sve knjižare i biblioteke i na kraju kad se nisam ni nadala dočekala me je zaturena na jednoj polici u jednoj knjižaru dok sam tražila nešto sasvim drugo. Imala sam sreću da moje izdanje ima stare korice jer mi se ovo nove koje su se pojavile posle popularnosti filma nikako ne dopadaju.
Danas ne bih ni uzela da pišem o ovome da nisam sinoć pogledala film. Da, tek sam ga sada prvi put pogledala. Mogu da čitam o ratu, mogu da čitam o svim užasima koje čovek čini, ali nikako, ali nikako ne mogu da gledam o ratu, ni filmove, ni ništa slično. Onda sam skupila hrabrost, pomislila šta je najgore što može da mi se dogodi i pustila film...



Sada samo želim da podelim utiske i o knjizi i o filmu i biću vrlo kratka.


Naslovna strana novog izdanja

Što se tiče knjige glavna junakinja je devetogodišnja Lizel, radnja je smeštena za vreme Drugog svetskog rata u Nemačku. Njeni roditelji su u logoru, na početku joj umire mali brat, a nju šalju u jednu hraniteljsku porodicu. Uskoro se toj porodici pridružuje i jedan Jevrej, a kao što znamo Nemci nikako nisu smeli da pomažu Jevrejima da se kriju za vreme rata, a ova porodica to radi. Lizel voli da čita, a do knjiga dolazi tako što ih krade.
Stil je veoma neobičan. Smrt meša svoje prste, pa možemo da vidimo šta misli i ona. Brzo se čita i veoma je zanimljiva. Čitavo savršenstvo je pokvario kraj, iznervirala me jedna sitnica, ali koju ja neću spomenuti jer onaj ko bude čitao prost neće doživeti knjigu na isti način ako ja sada ovde napišem šta je bilo na kraju i šta mi je zasmetalo.

Izdavač: Laguna;
Godina izdanja: 2006, kod nas 2008;
Naslov originala: The book thife;
Broj strana: 533;
Žanr: rat, drama;
Ocena (od 1 do 5): 5.

Što se tiče filma, on se u bioskopima pojavio 2014, a reklame su počele da se vrte već 2013. Čast da glumi Lizel pripala je glumici po imenu Sofi Nelis. Traje čitavih 125 minuta, ali ja sam navikla na duge filmove.


Plakat filma 

Gledanje filma sam odlagala tako dugo jer sam se plašila da će mi pokvariti savršenstvo koje mi je dala knjiga. Moram da priznam da je predugo trajao. Što se tiče detalja i da li su isti kao u knjizi ne mogu ništa da napišem jer sam svakako te detalje zaboravila. Sviđa mi se kako izgledaju glumci, kako su predstavili likove. Neke stvari sam doživela mnogo emotivnije nego za vreme čitanja knjige jer sam ja to zamišljala na malo manje suroviji i tragičniji način. 






Iako je film dobro odrađen ja biram knjigu. 

Kome pisci posećuju svoja dela.... #1

Da li pogledate kada uzmete da čitate neku knjigu kaome je ona posvećena i da li počinje nekim posebnim citatom?
Gotovo da na početku svake knjige piše kome je pisac posvetio, obično napišu i neki citat, najčešće sam sretala one iz Biblije.

Danas sam nesumično uzela neke knjige sa moje police i podeliću ovde kome su one posvećene i da li postoji neki citat na početku iste i koliko je to važno za samo rudnju.

Prvo mi je bila zanimljiva Toni Morison. Ona knjigu Voljena posvećuje Šezdeset miliona i više. Knjigu Žena u belom Tebi, Solomonovu pesmu Tati...
A u romanu Voljena dodaje još i ovo:

Gospođa Bovari započinje ovako:


A Haled Husein je svoje prve dve knjige posvetio deci Avganistana (Lovac na zmajeve) i ženama Avganistana (Hiljadu čudnesnih sunaca).

Treću knjigu - A planine odjeknuše započinje ovako:

Helga je svoj dnevnik iz logora posvetila unukama:

A knjiga Sećanje na ljubav počinje citatom iz Solomonovih pesama:


Jedan dan započinje ovako:


A Suzanin dnevnik za Nikolasa ima malo opširniju posvetu:

Trejsi Ševalije je Devojku sa bisernom minđušom posvetila svome Ocu, s Devičanski plavo započinje Geteovim citatom o bojama:

Plameni sjaj je posvetila roditeljima, Damu i jednoroga sestri, Izuzetna stvorenja sinu, Poslednjeg begunca kampu u kojem je kao mlada boravila.

Sara Desen je svoje knjige posvetili ovako:
Prepusti se:

Istina o večnosti:

A knjiga Samo slušaj započinje citatom Roberta Grosta ,, Najbolji put do izlaza uvek vodi kroz samo središte''.

Knjiga sutrašnjice započinje ovako, a uvek sam se pitala kakva li je ta tevojka koja se kreće tiho a diže veliku buku:


Lola Džej svoju knjigu Kad ovo budeš čitala posvetila Rajskoj devojci.






Entoni Dor - Sva svetlost koju ne vidimo

Još kad je ova knjiga izašla privukla mi je veliku pažnju. Poželela sam da je kupim odmah ali sam ipak sačekla rođendan i iskoristila pupust koji sam tada imala. I ona od januara stoji netaknuta na mojoj polici, a toliku sam želju imala da je pročitam sve dok je nisam kupila. Kada sam završila čitanje Sedam sestara htela sam da pročitam knjigu Spora smrt Lusijane B. ali me onda Neda obavestila da je stigo njen paket i predložila da zajedno čitamo knjigu. Da počnemo u isto vreme i damo rok od pet dana, a onda da istovremeno jedna drugoj napišemo utiske i ta ideja mi se dopala, tako da sam odlučila da i ja započnem čitanje ove knjige. Obe smo završile za dva dana!

Sva svetlost koju ne vidimo je jedini roman ovog autora koji je preveden kod nas. Pisac je čak dobio i Pulicerovu nagradu.




Radnja se dešava za vreme Drugog svetskog rata. Imamo dve priče koje će se, kako je i očekivano ukrstiti. Glavni junaci su Mari Lora i Verner. Mari Lora je petnaestogodišnja devojčica koja je sa šest godina ostal slepa, u stanu ima maketu svog kraja Pariza koja joj pomaže da se kreće gradom, sa druge strane je mladi Nemac, osamaestogodišnjak po imenu Verner koji se odlično razume u radio-aparate, a odrastao je u jednom Nemačkom sirotištu sa svojom dve godine mlađom sestrom. Na početku nam pisac piše o najranijem detinjstvu oba junaka. Njen otac je čuvar ključeva u muzeju, njegov otac je preminuo u rudniku. Njen otac dobija jedan zadatak, da iznese najveću dragocenost iz muzeja iz grada i brine o njoj. Tako Mari i njen otac odlaze u gradić San Malo kod tatinog strica koji je čudak. Verner je primnjen u prestižnu školu Hitlerove omladinske armije. 
Mari je živahna i veoma radoznala i njen lik je mnogo bolje prikazan u delu od Vernerovog. Podseća me na Kradljivicu knjiga iako nema neke sličnosti sa njom. 


San Malo danas

San Malo 1944. a ako pročitate knjigu videćete značaj ove fotografije i razlog zašto sam je objavila.


Stil je veoma neobičan, drugačiji od svega što sam čitala do sada, ne preterano lagan, ali ne i težak. Ima nečeg posebnog. Kao što sam napisala gore, prepliću se dve radnje, tako da pisac podjednako piše i o Mari i o Verneru. Jedno poglavlje je posvećeno njoj, a sledeće njemu, i sve tako naizmenično. Poglavlja su veoma kratka, svega par strana i imaju naslove po kojima lako može da se predvidi šta će biti napisano u poglavlju. Vreme se stalno menja, naglo prelazi iz prošlost u sadašnjost i obrnuto, uvek kada je najuzbudljivije on prekine radnju i počne da piše o nečemu drugom, što onog ko čita tera da čita briže i više. 
Iako je ovo knjiga o ratu gotovo da uopšte nije prikazana sva njegova surovost kao što sam ja očekivala, opisi su nekako naivni. 
Odavno nisam ovako uživala u nekoj knjizi, odavno mi se oči nisu napunile suzama zbog nekih opisa. 
Veoma jako i emotivno delo. 

Izdavač: Laguna;
Godina izdanja: 2014, kod nas 2015;
Broj strana: 600;
Žanr: rat, drama;
Ocena (od 1 do 5): 5.