Većina reprezentativnih klasika se
nalazi na spisku obavezne ili izborne školske lektire. Verujem, da su retki
učenici koji im se zaista posvete i pročitaju ih pažljivo, sa razumevanjem i
kasnije razmišljaju o njima. Čitanje lektira se uglavnom svodi na pretrčavanje
kroz knjigu, čitanje radi prepričavanja (za slučaj da profesor pita o nekom
detalju) i zato što se mora. Neke klasike sam i ja tako čitala, nisam im
pridavala puno pažnje, ali sam znala da ću im se jednog dana vratiti, kada
budem imala više čitalačkog iskustva i kada budem zrelija.
Osam godina kasnije, ponovo sam
pročitala Kafkin Proces.
Proces je Kafkin roman pisan na nemačkom, objavljen 1925. Iako
deluje kao da je priča o glavnom junaku Jozefu K. zaokružena, ovo je zapravo
nedovršeni roman (konkretno, na kraju osme glave piše da ona nije dovršena).
Rečenica kojom počinje roman:
Neko mora da je
oklevetao Jozefa K., jer je, iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra bio
uhapšen.
Roman prikazuje sudski proces koji se
vodi protiv glavnog junaka Jozefa K. Iako sadržaj na prvi pogled asocira na
krimi roman, sve što se dešava je bizarno, alogično i apsurdno. Događaji se
nižu kao u snu i čine se neverovatnim, ali su u isto vreme uverljivi i
verodostojni. Upravo ta kombinacija sna i jave je Kafkina vizija sveta.
Kada sam prvi put čitala roman sve što
sam želela da zna jeste koja je Jozefofa krivica, međutim, sada sam više pažnje
usmerila na to kako on reaguje povodm hapšenja i šta čini povodom situacije u
kojoj se nalazi. Više sam pažnje posvetila razgovorima o sudu i pokušavala da
uvidim sličnost sa današnjom realnom situacijom i uvidim koliko je Kafka bio
vanvremenski i koliko se neke stvari nisu promenile od tada.
Delovi koji su mi bili najzanimljviji
jesu razgovor sa slikarom Titorelijom koji Jozefu nudi tri mogućnosti izlaska
iz situacije u kojoj se nalazi: Starno oslobođenje, prividno oslobođenje i
odugovlačenje. Gde zapravo vidimo da stvarni izlaz ne postoji.
Zaboravio sam da vas
najpre upitam kakvu vrstu oslobođenja želite. Ima tri mogućnosti - stvarno
oslobođenje, prividno i odugovlačenje. Stvarno oslobođenje je, naravno,
najbolje, samo što na ovu vrstu odluke ja nemam nikakvog uticaja. Po mom
mišljenju nema ni jednog čoveka koji bi mogao da utiče na stvarno oslobođenje.
Drugi momenat koji mi je zapao za oko
jeste opis pejzaža koji K. vidi prilikom puta do mesta gde će biti pogubljen.
Voda koja se na
mesečini presijavala i podrhtavala račvala se oko jednog malog ostrva na kome
se kao sabijeno zgrnulo lišće drveća i žbunja. Ispod njih su, sada nevidljivo,
vodile putanje posute šljunkom, a na njima behu udobne klupe na kojima se K.
leti često protezao i tegljio.
Upravo u času kada ga vode u smrt,
Jozef se priseća lepih dana kada je bio slobodan i bezbrižan.
Poslednja rečenica romana:
,,Kao pseto!'' reče
on, i činilo se da će ga stid nadživeti.
Ono što se nije promenilo i što je na
mene ostavilo sličan utisak i kada sam prvi put čitala i sada, jeset ta
smirenost sa kojom se sve završava.
Još neki citati:
...katkad se može
činiti da je sve već palo u zaborav, da su se spisi izgubili i da je odluka o
oslobođenju konačna. Ali, upućen čovek zna da nije tako. Ni jedan se spis ne
izgubi, sud niša ne zaboravi.
Naša vlast, koliko je
poznajem, a poznajem samo najniže stupnjeve, ne traži krivca među građanima,
nego je, kako u zakonu stoji, krivac sam privuče, pa onda šalje nas, stražare.
Takav je zakon.
Postupak se, naime,
vodi tajno, ne samo za javnost već i za optuženike.
Žene imaju veliku
moć. Kad bih nekoliko žena koje poznajem mogao nagovoriti da zajedno rade u
moju korist, mogao bih uspeti.(...) Pokaži nekom istražnom sudiji neku ženu iz
daljine i on će preskočiti preko svog stola i optuženog samo da dođe do nje.